TREĆI POKUŠAJ DELOŽACIJE RAZVOJAČENOG BRANITELJA FEJZULLE ADEMIJA I NJEGOVE ŠESTEROČLANE OBITELJI IZ KUĆE U STUBLJU, PONOVNO UPOZORIO NA NEPODNOŠLJIV POLOŽAJ DIJELA HRVATSKIH RAZVOJAČENIH BRANITELJA

DRŽAVA ZABORAVILA
SVOJE BRANITELJE

Slučaj Ademija tek je jedan od tipičnih primjera, koji svjedoče u kakvim se životnim situacijama danas nalaze brojni hrvatski branitelji zahvaljujući birokratskoj krutosti i površnosti hrvatske države, kažu predstavnici Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata sa sjedištem u Šibeniku

Piše: Nikola URUKALO

Predsjednik Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata Vladimir Gojanović i njegov zamjenik Miro Elez uspjeli su privremeno spriječiti i treću deložaciju razvojačenoga hrvatskog branitelja Fejzulle Ademija iz kuće u Stublju, u kojoj se on i njegova šesteročlana obitelj nalaze još od 1992. godine. Prema dogovoru s vlasnikom kuće Slavkom Slavicom i sutkinjom Općinskog suda u Šibeniku Anđelkom Bagić, Ademi je dužan 3. travnja predati ključeve kuće, čime bi konačno trebao biti i riješen taj stambeni spor u čijem su se središtu, protivno svojoj volji, našli obitelji Ademi i Slavica.
Fejzulla Ademi uselio se 1992. sa svojom obitelji u kuću u Stublju, koja je poslije legalnim putem postala vlasništvo Slavka Slavice iz Šibenika. Krajem ožujka 1999. Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Grada Šibenika izdala je rješenje prema kojemu Ademi stječe pravo na korištenje ove kuće, što je zapravo i zakompliciralo cijeli slučaj. Ademi, inače hrvatski građanin, rješenje je dobio kao sudionik Domovinskog rata od 1990., odnosno kao pripadnik 113. brigade HV-a i 15. domobranske pukovnije Petar Krešimir IV. i nositelj najviših državnih priznanja iz Domovinskog rata, od Spomenice do medalje Oluja.

Fejzulla Ademi s obitelji ispred kuće

Kuća u Stublju u međuvremenu je prodana Slavku Slavici, koji je zatražio da Ademi sa svojom obitelji napusti njegovo vlasništvo. S obzirom na to da nije imao neko drugo stambeno rješenje, Ademi je odbio taj zahtjev, pa je cijeli slučaj završio na Općinskom sudu u Šibeniku, koji je 11. lipnja 1999. donio odluku o deložaciji Ademija. Sutkinja Anđelka Bagić je 22. veljače 2000. pokušala provesti sudsku ovrhu, ali je deložacija odgođena jer je Ademi zajedno sa suprugom i četvero malodobne djece i osobnim stvarima praktički trebao ostati na ulici. Kako se radi o hrvatskom branitelju, određen je novi rok za iseljenje, čime je otvorena još jedna mogućnost da Ademi u tom vremenu nekako riješi svoj stambeni problem. To se u međuvremenu nije dogodilo, pa je došlo do novog pokušaja deložacije, koja je na zahtjev HURBDR-a ponovno odgođena.
— Slučaj Fejzulle Ademija — kaže predsjednik HURBDR-a Vladimir Gojanović — jedan je od tipičnih primjera, koji svjedoče u kakvim se životnim situacijama danas nalaze brojni hrvatski branitelji zahvaljujući birokratskoj površnosti i krutosti hrvatske države. Samo zbog toga stali smo u zaštitu Ademija, koji jednako kao i naša udruga, ne osporava vlasništvo Slavka Slavice. Mi smo potpuno svjesni da Slavica ima pravo na svoju kuću, ali isto tako nikada nećemo pristati na to da bilo koji hrvatski branitelj, kao u ovom slučaju Ademi, završi na ulici, njegova djeca u Centru za socijalnu skrb, a njihove osobne stvari u nekakvom skladištu. To se hrvatskim braniteljima neće raditi. Zastupajući Ademija, mi zapravo branimo i naše temeljno načelo o zaštiti i nepovredivosti integriteta hrvatskog branitelja. Ako su oni mogli braniti i stvarati ovu državu riskirajući vlastite živote, neka ih ta ista država sada zaštiti, a ne ih bacati na ulicu kao zadnje jadnike.
Gojanović i Elez naglašavaju i to da u Šibensko-kninskoj županiji i Hrvatskoj postoji niz evidentiranih slučajeva gdje su hrvatskim braniteljima državnim novcem obnovljene kuće, a oni se i dalje nalaze u bespravno useljenim stanovima ili kućama. Neka se gradske, županijske i državne vlasti, zajedno s policijom i sudstvom, te Ministarstvom obrane i Ministarstvom hrvatskih branitelja konačno počnu baviti takvim slučajevima, kažu predstavnici HURBDR-a, dodajući kako hrvatska država ne može biti nekomu maćeha, a nekomu majka. Država, odnosno njezine institucije, koje vode ljudi s imenima i prezimenima, ne može više tolerirati ovakve pojave i ne može se izvlačiti iz ovakvih situacija benignim opravdanjima kako je uvijek netko drugi kriv. Nas takva opravdanja ne zanimaju, jer na terenu nailazimo na frustracije, osobne obiteljske tragedije i traume, kao i na sukobe branitelja sa zakonom ili pojedincima, samo zbog birokratskog odnosa prema problemu, koji je duboke socijalne i psihološke naravi — kažu Gojanović i Elez.