CENZURA: HSP JE SVOJIM OSPORAVANJEM FILMA “SVJEDOCI” NASTAVIO NIZ PRITISAKA NA HRVATSKI FILM, KOJEM JE PRIJE ZAMJERAN VIŠAK NACIONALNOG OSJEĆAJA, A OD 90-IH NJEGOV MANJAK,
piše ANDREA RADAK

Čuvari filmskog pečata

HSP, naslanjajući se na napise u dijelu tiska kako je Brešan “faktički snimio spot za Carlu del Ponte”, izlazi s idejom kako je neprihvatljivo novcem poreznih obveznika snimiti film koji Hrvatsku vojsku prikazuje kao oružanu velesilu koja progoni jadnu srpsku manjinu. Brešanov film, doduše, ne treba zabraniti, ali ga, po HSP-u, nije trebalo plaćati državnim novcem

Prvi put u Hrvatskoj kao samostalnoj državi, državi koja se deklarira kao demokratska, jedna politička stranka smatra uputnim izreći osudu jednog umjetničkog djela”, nedvosmisleno ocjenjuje povjesničar filma Ivo Škrabalo HSP-ove napade na film “Svjedoci” Vinka Brešana. Naime, političari za vagom uvijek su rado određivali “koliko nacionalizma” ima u njihovim djelima: i dok su nekada problemi proizlazili iz detektiranog viška nacionalnog osjećaja, s realizacijom samostalne države oni nastaju upravo onda kada netko “izvaže” njegov manjak. “Devedesete su, za razliku od prethodnog razdoblja, ipak značile vrijeme kada se moglo pisati o svemu”, ocjenjuje naš sugovornik.
Vratimo se nakratko u osamdesete, od kada datiraju posljednji klasični politički pritisci na filmaše. Škrabalo podsjeća kako je krajem tog desteljeća Komisija za njegovanje revolucionarnih tradicija SUBNOR-a, preko svog predstavnika Ante Kesića, zahtijevala da se ne dodijele, odnosno da se dodijeljena sredstva oduzmu Krsti Papiću za film “Život sa stricem”. “To je podržao i SUBNOR Dalmacije, ali interesantno je da je Vijeće korisnika usluga SIZ-a kinematografije odbilo te pritiske i da je Papić dobio sredstva, no imoćanski su borci onemogućili da se film snima u njihovom kraju, pa je snimanje preseljno u Istru. To je bio velik, pravi politički pritisak, od jedne utjecajne političke organizacije kakva je bila SUBNOR”, dodaje Škrabalo.
Tih se “zagrljaja” prisjeća i sam Papić: “Nekada su hajke smišljali aparatčiki, koji nisu bili neobrazovani ljudi, naprotiv. Tek bi potom stvar preuzele razne organizacije, poput SUBNOR-a, SSRN-a i slično. Napadi na mene počeli su s “Lisicama”, preko “Hamleta u Mrduši Donjoj”, u manjoj mjeri s “Izbaviteljem”, sve do “Života sa stricem”, premda je s potonjim filmom već stizao dašak demokracije, a svi koji su ga napadali bili su ljuti protivnici Gorbačova i njegove Perestrojke”. Mirko Galić mi je u “Danasu”, prvi dao prostor za odgovor. Veliku pomoć pružio mi je i Celestin Sardelić, koji je tada bio na visokoj funkciji.

Suton u Dubrovniku

“Najmučnija mi je bila zabrana da “Lisice” predstavljaju Jugoslaviju na festivalu u Cannesu u glavnoj konkurenciji”, kaže Papić koji je nakon toga otišao raditi na francusku televiziju. “I, zamislite paradoks, dok sam radio u Francuskoj, stiže glas da su “Lisice” pobjedile u Puli i da sam dobio Zlatnu arenu za režiju, a i glumci nagrade. Pitam “Jadran film” kako je to moguće, a oni mi kažu da se Titu svidio film”.
Devedesete bilježe i jedan pokušaj, uglavnom lokalne inicijative i dosega, osujećivanja prikazivanja filma “Dubrovački suton” Željka Senenčića. Naime, krajem srpnja 1999. dubrovačka Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Udruga veterana Domovinskog rata 91. i Udruženje roditelja poginulih hrvatskih branitelja pišu predstavku najvišim državnim instancama u kojoj, između ostalog, kažu kako nisu bježali ni prema moru ni prema brdu, da su Grad branili i obranili, te da nisu lopovi i agresivni alkoholičari, kako ih se u filmu prikazuje, zahtijevajući zabranu daljnjeg prikazivanja filma, u koju je svrhu uslijedilo i potpisivanje peticije. Čak je ocijenjeno da takvu bitku na Srđu, kakvom je prikazuje produkt “Patrije filma” Stjepana Tuđmana (sic!), ne bi režirao ni četnički vojvoda Božidar Vučurević. Udruga veterana tom je prilikom predložila i da se preko saborskih zastupnika zatraži donošenje zakona kojim bi se za ratne filmove ubuduće tražila suglasnost ministra branitelja i povjerenstva s područja na kojem se film snima.
Nepunih pet godina kasnije HSP, naslanajući se na napise u dijelu tiska kako je Brešan “faktički snimio spot za Carlu del Ponte” (premda je isti - filmska biografija o generalu Gotovini - kako čitamo, tek u pripremi), izlazi s idejom kako je neprihvatljivo novcem poreznih obveznika snimiti film koji Hrvatsku vojsku prikazuje kao oružanu velesilu koja progoni jadnu srpsku manjinu, dodajući kako je riječ o ideološki neprihvat1jivom ostvarenju koje, istina, ne treba zabraniti, ali ga nije trebalo plaćati državnim novcem.

Astralno hrvatstvo

“Bitno je da neka stranka nema mogućnosti da materijalno ili nekim zabranama ošteti film, ili pak onemogući njegovo prikazivanje, što nije moguće ako stranka samo iznese svoj stav na nekoj tribini, ali to ipak ne baca lijepu sliku na demokraciju i na odnos te stranke prema umjetničkim slobodama i pluralizmu. Ali, ja to ne bih shvatio previše dramatično, jer to više šteti HSP-u, nego “Svjedocima”. HSP se smatra, da tako kažem, čuvarom nacionalnog pečata, čuvarima hrvatstva u jednom gotovo astralnom smislu. No, mislim da je to sažetak mišljenja i mnogih koji nisu pravaši, da ono odražava dosta velik segment hrvatskog društva, što je žalosno, ali istinito, jer Hrvatska još nije zrela da se suoči s gadostima na vlastitoj strani”, kaže Škrabalo.
Papić dodaje kako su ga napadi HSP-a na Brešanov film, što je dovelo čak do toga da mu je posvećena politička emisija “Forum”, katapultirali u neka bivša vremena. “Toliko sam bio iznenađen tim istupom, ne zbog mišljenja Antona Mateša koji kao svaki građanin može o Brešanovu filmu misliti što god hoće, nego time što se jedna politička stranka, i to parlamentarna, upregla i organizirala tribinu protiv filma. Nenormalno je da se političke stranke u to petljaju, i to me vratilo u moju mladost kada su takve stvari, štoviše, bile normalne. Zanimljivo je da su se takvi napadi uglavnom događali filmovima koji su spadali među najbolja ostvarenja u bivšoj Jugoslaviji, nikad se to nije događalo nekom lošem filmu. A mislim da su “Svjedoci” jedan od najboljih hrvatskih filmova, ne samo u posljednje vrijeme, film koji se može mjeriti s najboljim ostvarenjima naše kinematografije”.
Papić smatra kako je čitavu stvar na kraju spasila šibenska Hrvatska udruga razvojačenih branitelja Domovinskog rata: “Oni možda nisu ni svjesni kakvu su veliku ulogu odigrali, jer su na neki način spasili čast demokracije u ovoj zemlji”. Za razliku od “Dubrovačkog sutona”, “Svjedocima” je svanulo kada se oglasila lokalna udruga branitelja koja je zdušno stala u obranu filma, ocjenjujući kako se radi o “remek djelu hrvatske filmske umjetnosti”, te kako “neargumentirana kampanja u svezi navodnog antihrvatstva filma unazađuje ovo društvo očitim pokušajem manipuliranja umjetnošću, u cilju nametanja podobnih ili nepodobnih kriterija umjetničke slobode izražavanja”.

Suočavanje sa zločinom

Na kraju čak kažu kako “Svjedoci” daju objektivnu sliku o hrvatskom društvu i Domovinskom ratu koja ima dvije strane medalje. “Jedna strana te medalje je stravična, dok druga predstavlja istinsku vrijednost želje i ljubavi, u zajedničkoj borbi građanina i branitelja da svoj život odgovorno preusmjeri u pravcu ideje pravednog, moralnog i duhovno bogatijeg društva”.
Škrabalo zaključuje da “Svjedoci” imaju veliku vrijednost za hrvatsku javnost, jer otvaraju jedno dobro zapečaćeno poglavlje iz rata za neovisnost, a to su zločini na hrvatskoj strani, o čemu se na filmu nikada do sada nije govorilo. Teze da se na strani onih koji se brane od agresije ne može biti počinjen ratni zločin sada se odrekao čak i HDZ”. Škrabalo dodaje kako mu je žao što u Brešanovom filmu, što pravaši nisu shvatili, gledatelj nalazi puno više argumenata za razumijevanje duhovnog stanja onih koji su zločin počinili, nego što se budi empatija za žrtve tog zločina. “Stalno pratimo nekoliko hrvatskih vojnika koji su ubili bogatog Srbina i u šupi drže njegovu kćer kao potencijalnog svjedoka. Njih, uvučene u grozne ratne prilike, pratimo s puno razumijevanja, kao što se u ratu uvijek može razumjeti onoga koji se nađe na prvoj liniji fronte, dok djevojčicu ne vidimo i ne vidimo njezino stanje. Možete misliti koje je to stanje grozne tjeskobe djeteta od 12 godina, zatvorenog u mračnu šupu, koje se boji da ga svaki tren mogu doći ubiti. Mislim da je to veliki ustupak Brešana prevladavajućem javnom mnijenju u Hrvatskoj i jako mi je žao što se nije doslovnije držao romana Jurice Pavičića, gdje s obje strane imate punu sliku onoga što se zbivalo”.
Kao posebno dojmljive Škrabalo izdvaja prizore s komentarima ljudi na ulici, recimo, lik Vanje Dracha koji govori što se uopće ima istraživati, jer je ubijeni bio Srbin i lopov. “HSP mora priznati jedino to da je hrvatski vojnik mogao učiniti ratni zločin, ako to priznaju, onda je ovaj film vrlo prihvatljiva verzija. Brešan je prilično svjesno u filmu dozirao stvari, ali bez obzira na to, nesumnjivo je da se “Svjedoci” gledaju sa zanimanjem, da su dobro režirani i da su učinili veliku uslugu našoj javnosti, otvarajući tu temu na filmu. Možda je takav pristup bio nužan da bi se uopće u današnjoj Hrvatskoj, s današnjim mentalitetom, mogla otvoriti ta tema u umjetnosti. Nadam se da će autori, koji će se kasnije pozabaviti sličnim temama, imati manje obzira prema javnom mnijenju. Vidjet ćemo što će uslijediti. Ja sam pesimist koji širi optimizam”.

PETAR KRELJA, FILMSKI KRITIČAR I AUTOR Prema slučaju Zec, “Svjedoci” su kamilica Počesto su, pedesetih, na udaru znale biti neutralne tvorevine, poput Sremčeva dokumentarca “Spužvari i koraljari”. O nepoćudnosti Marjanović-Horvatova satiričkog igranog filma “Ciguli miguli” već se mnogo zna; benigna tvorevina je u mraku bunkera odgulila dva desetljeća. Krešo Golik je zbog besmislene adolescentske anegdote čitavo desetljeće morao asistirati drugim režiserima. Zbog emitiranja socijalno-kritičkog dokumentarca “Devalvacija jednog osmijeha” na TV Zagreb bio je smijenjen urednik Dokumentarnog programa... U svemu tome osobito je tužno to što su u pravodobnu osujećivanju “subverzija” sudjelovali i sami autori, kolege, primjerice, najkvalitetniji stručni časopis na ovim prostorima “Film” ugušili su mladi ljudi kinematografije! Onaj izvana nevidljivi, a iznutra još djelotvoran sustav represije režima postigao je i svoj najveći zgoditak: autocenzuru! Do Brešanovih “Svjedoka” činilo se da se takvo što više ne može ponoviti. Zateklo me je kada sam, nakon festivala u Puli, naišao na zapjenjene osporavatelje tog filma koji su gorljivo ružili i autora i njegov lik, a da samo ostvarenje nisu bili vidjeli. Polemike pak koje su sada zaredale zaista ne razumijem. U usporedbi s užasnim hororom slučaja Zec, Brešanovi “Svjedoci” nalik su čistoj kamilici! Ali, da tome i nije tako, da je spomenuti film surov koliko i život sam, svejedno ovdje više ne bi smjelo biti mjesta odioznosti ideoloških potvora!